RECENZIJA | EZOTERIČNA OSLIKA | NAJGORI SVETIČENIK, NAJBOLJI PROBLEM
Mrtav svećenik, eksplodirana čajdžinica, grad koji se priprema za izbore i svijet fantazije koji se neprestano smije dok tiho oštri nož. Esoteric Ebb ne stiže kao običan RPG, i to je vjerovatno prvi razlog zašto se osjeća posebno. Ne počinje ogromnim bojnim poljem, dramatičnim kadrom heroja ili dugim filmskim prikazom koji igraču govori da je sve važno. Počinje na manjem, čudnijem mjestu: loš svećenik se budi u Norviku, slučaj treba riješiti, a igra brzo počinje govoriti kroz pravila, glasove, šale, bacanje kockica, vjersku apsurdnost i političku nelagodu. Taj manji početak funkcionira jer Esoteric Ebb razumije gdje leži njena opasnost. Ona nije samo u čudovištima, oružju ili očiglednim prijetnjama, već u razgovorima koji krenu po zlu, uvjerenjima koja zvuče korisno dok ne postanu zamke i izborima koji se na trenutak čine smiješnima prije nego što posljedice počnu disati. Norvik se ne čini kao grad koji čeka čistog heroja. Osjeća se kao mjesto koje je već zapetljano u moć, strah, lošu logiku i javni nastup. Rezultat nije glasan, ali ima pritisak. To je vrsta RPG-a kojoj nije potreban zamah mačem da bi razgovor djelovao opasno.
Ovo je igra napravljena za igrače koji zaista uživaju u čitanju. Ne "čitanje" kao preskakanje kroz okvire s predanjima dok se ne pojavi sljedeći marker zadatka, već čitanje kao oblik igre. Esoteric Ebb želi da igrač sluša ton, primjećuje kontradikcije, vjeruje ili odbacuje unutrašnje glasove, slijedi čudnu logiku i prihvati da neuspješno bacanje kockice ponekad može poboljšati priču. Njegov svijet fantazije nije predstavljen kao čista ploča za avanture. Neuredan je, verbalan, politički i čudno smiješan, s klerikom u centru koji je možda previše nesposoban, previše inspirisan ili previše slomljen da bi pravilno obavio posao. Ta neizvjesnost daje cijeloj igri njen ukus. Očigledna usporedba je Disco Elysium, i nema smisla pretvarati se da nije tako. Esoteric Ebb ima unutrašnje glasove, provjere vještina, čudnu istragu, oštećenog protagonista i grad pun ideoloških trenja. Ali igra nije samo kostim fantazije postavljen preko tuđe strukture. Njen jači identitet dolazi od igranja uloga za stolom, od osjećaja da majstor tamnice sjedi negdje iza ekrana, tiho se smiješeći dok igrač donosi užasan izbor, a svijet odlučuje da ga poštuje. Ta D&D duša je bitna. Esoteric Ebb nije samo "Disco Elysium, već fantazija." Više se čini kao čudna kampanja u kojoj se kockice, svećenik, grad i igračev vlastiti list lika svađaju za istim stolom.
grad izgrađen iz nevolja
Norvik funkcionira jer se ne čini kao fantastični grad dizajniran samo da izgleda zanimljivo. Osjeća se kao politička mašina koja je već bila neispravna prije nego što je igrač stigao. Izbori se približavaju, frakcije se kreću, javni red je krhak, a eksplodirana čajdžinica se ne tretira kao slučajna uvodna misterija bez šireg značenja. Ona postaje pukotina na površini, način na koji igrač uđe u grad koji već ima previše tajni, previše sistema i previše ljudi koji pokušavaju kontrolirati priču. Najbolja stvar kod Norvika je to što često nasmije igrača prije nego što pokaže zašto šala nije bila bezopasna. Taj ritam je vrlo važan. Ezoterična oseka može biti apsurdna, ali rijetko je prazna. Smiješna razmjena može otkriti nešto o klasi, religiji, birokratiji, zakonu ili kukavičluku. Glupa razmjena može iznenada pokazati koliko moći neko ima ili koliko je štete sistem već nanio. Pisac razumije da je komedija jača kada je vezana za nešto stvarno ispod. Norvik je smiješan jer su ljudi unutar njega čudni, ali je neugodan jer ti čudni ljudi također pokušavaju preživjeti institucije, politiku i uvjerenja koja ne prestaju samo zato što je igrač zbunjen. Grad također izbjegava problem osjećaja da je riječ o čistom sistemu za prenošenje predanja. Naravno, predanja ima u izobilju, ali bolji dijelovi igre se dešavaju kada se svijet otkriva kroz argumente, procedure, lošu vjeru, nesporazume ili paniku. Norvik se čini prepun vjerskih pravila, društvenih navika, političkog pritiska, magične logike i ličnih katastrofa, a igrač je prisiljen da se kroz sve to kreće kao svećenik koji nije baš stabilan instrument istine. Zbog toga se istraživanje čini više mentalnim nego fizičkim. Ne učite samo gdje se stvari nalaze. Učite kako ljudi brane svoju verziju stvarnosti.
Najgori svećenik je najbolja ideja
Koncept "najgoreg svećenika na svijetu" je više od smiješne udice. On daje Esoteric Ebbu identitet igranja uloga koji ga odmah odvaja od čistijih fantasy RPG-ova. Svećenik obično sugerira vjeru, iscjeljenje, moralni autoritet ili božansku svrhu, ali ovdje klasa postaje nestabilna. Igrač može zvučati sveto, glupo, pronicljivo, manipulativno, zbunjeno ili čudno ispravno, ovisno o trenutku. Igra vrlo dobro koristi tu nestabilnost. Ne tretira svećenika kao jednostavan fantasy posao. Tretira svećenika kao hodajući argument o vjerovanju, autoritetu, pamćenju, performansama i tome da li je zvučati važno isto što i biti koristan. Zato se igranje uloga osjeća živim. Igrač ne bira samo opcije dijaloga koje će biti dobre, loše, pametne ili smiješne. Igrač oblikuje kakvu katastrofu ovaj svećenik postaje. Da li pomažete jer vjerujete? Da li se krijete iza vjerskog jezika jer vam daje moć? Da li ste zaista izabrani ili ste samo vrlo posvećeni performansu? Da li rješavate slučaj ili pogoršavate probleme grada dok se pretvarate da ih razumijete? Esoteric Ebb je dovoljno pametan da ne odgovori na ta pitanja prebrzo. Dopušta liku da postoji u tom neugodnom prostoru, što čini da se izbori osjećaju ličnijim od normalnog sistema morala. Sistem atributa podržava ovo jer list lika ne ostaje tih. Vaše statistike nisu samo brojevi koji se koriste za prolazak provjera. One postaju glasovi, pritisci i ličnosti unutar glave sveštenika. To daje narativnu teksturu izborima izgradnje. Ulaganje u jednom smjeru ne mijenja samo šanse za uspjeh; mijenja vrstu misli koje vas prekidaju, vrste instinkta kojima vjerujete i načine na koje vas vaš vlastiti um može izdati ili spasiti. Ovo je jedna od najjačih ideja igre. Čini da izgradnja lika djeluje književno, a da se pritom ne izgubi mehaničko zadovoljstvo RPG-a inspirisanog stolom.
kockice, glasovi i neuspjeh
Provjere u stilu d20 nisu samo dekorativne. Slabija narativna RPG igra bi koristila bacanje kocke kao zaključana vrata: prođite i dobijte dobar sadržaj, ne uspijete i izgubite zanimljiv put. Esoteric Ebb je samouvjereniji od toga. Neuspjeh često stvara vlastitu priču. Loše bacanje može osramotiti svećenika, preusmjeriti scenu, otkriti drugačiji ugao ili proizvesti rezultat koji je pamtljiviji od čistog uspjeha. To igri daje energiju za stolom. Svako ko je odigrao dobru sesiju za stolom zna da najbolji trenuci često nisu savršeni planovi, ali neuspješna bacanja svi kasnije pamte. Ovdje igra također zaslužuje strpljenje. Esoteric Ebb nije dizajniran za žurbu. Ako neko klikne kroz dijalog tražeći samo cilj, mnogo najboljeg materijala igre će nestati. Zadovoljstvo je u zaobilaznim putevima: čudno fraziranje, unutrašnji prekidi, loša logika koja nekako otvara novu opciju, bacanje koje samopouzdanje pretvara u poniženje i razgovor koji počinje kao komedija, ali završava kao dijagnoza cijelog grada. U tom smislu, igra tretira tekst kao akciju. Razgovor može imati pritisak, ritam i posljedice bez potrebe za borbenom arenom iza njega. To ne znači da igri nedostaju sistemi. Ima mnogo mehaničke strukture, ali ti sistemi služe pisanju umjesto da ga zamjenjuju. Atributi, provjere, čarolije, izbori i posljedice služe istoj svrsi: da se igrač osjeća kao da oblikuje reaktivnu priču kroz duboko nesavršenu osobu. Zato utjecaj Disco Elysiuma ovdje funkcionira bolje nego što bi mogao biti u slabijoj igri. Esoteric Ebb razumije da poenta nije samo imati glasove ili kockice. Poenta je učiniti misao igrivom. Kada je igra u svom najboljem izdanju, um svećenika se osjeća kao druga mapa.
zašto pisanje funkcionira
Pisanje je pravi motor Essoteric Ebb-a. Gusto je, čudno, smiješno i često oštrije nego što se na prvi pogled čini. Humor ne pokušava uvijek biti čist ili udoban, a to pomaže igri da izbjegne osjećaj previše uglađenosti. Ima neugodnosti, religijske apsurde, političke gluposti, čudnog samopouzdanja i malih trenutaka gdje se čini da je rečenica šala dok odjednom nije. Takva vrsta pisanja je rizična, jer RPG prepun teksta može brzo propasti ako igrač prestane vjerovati glasu. Esoteric Ebb to uglavnom izbjegava jer pisanje ima smjer ispod čudnosti. Igra također razumije da fantazija ne mora biti generička samo zato što koristi poznate alate. Klerici, kockice, gradovi, frakcije i istrage nisu nove ideje, ali Esoteric Ebb ih kombinira s dovoljno osobnosti da se osjećaju prepoznatljivo. Svijet je teatralan, a da ne postane lažan, smiješan, a da ne postane bestežinski, i politički, a da se ne pretvara u predavanje svakih pet minuta. Omogućava likovima da budu smiješni, a i dalje značajni. Omogućava institucijama da se osjećaju apsurdno, a i dalje opasno. Ta ravnoteža je teška i jedan je od razloga zašto se igra ističe u prepunoj RPG godini. Prezentacija podržava pisanje bez pokušaja da njime dominira. Izometrijski prikaz, portreti, interfejs, provjere kockica i atmosfera stvaraju raspoloženje slično igranju na stolu, ali igra i dalje djeluje digitalno, a ne kao kopirani kampanjski list. Nije vizualno skupa na način na koji su to velike RPG igre, a ne mora ni biti. Najjača atmosfera dolazi od tona, a ne od grafičkog spektakla. Norvik djeluje čudno zbog onoga što ljudi govore, šta sistemi impliciraju i kako svećenik interpretira svijet. Zvuk i muzika su ispod tog iskustva, a ne pokušavaju ga sami nositi.
nije za svakog igrača
Esoteric Ebb je odličan, ali nije univerzalna preporuka. Prepun je teksta, a to se ne može ublažiti. Igrači koji ne vole duge razgovore, interne monologe, sporo istraživanje i igranje uloga s puno čitanja vjerovatno će se mučiti. Ovo nije CRPG usmjeren prvenstveno na borbu, nije avantura vođena plijenom niti brza fantasy igra izgrađena oko stalnih petlji nagrađivanja. Igra traži pažnju. Traži od igrača da uživa u jeziku, dvosmislenosti i neuspjehu. Za pravu publiku, to je razlog da je igrate. Za pogrešnu publiku, osjećat će se previše. Postoje i trenuci kada gustoća može postati zamorna. Igra s ovakvim verbalnim sadržajem uvijek riskira da neke razgovore malo produži nego što je potrebno. Neke šale padaju bolje od drugih, a neke scene mogu djelovati kao da previše uživaju u vlastitoj domišljatosti. Sjena Disco Elysiuma je također dovoljno vidljiva da će neki igrači nastaviti uspoređivati njihovo dvoje umjesto da puste Esoteric Ebb da diše samostalno. To nije fatalna mana, ali je dio iskustva. Igra jasno nosi njegove utjecaje. Ipak, ove slabosti dolaze iz ambicije, a ne iz praznine. Esoteric Ebb bi bio gori da je pokušao postati normalniji. Njegova ličnost zavisi od gustine, rizika, čudnog humora i spremnosti da dopusti igraču da propadne na zanimljive načine. Grub je na način na koji jaka stolna sesija može biti gruba: ponekad neuredna, ponekad pretjerana, ali živa. To je ovdje važnije od glatkoće. Mnogi RPG-ovi su čistiji i manje pamtljivi. Esoteric Ebb je neobičniji, teži po tekstu i manje odmah dostupan, ali više vraća igračima koji su spremni da ga dočekaju pod njegovim uslovima.
